Starozavjetni prorok zavapio je Judi o velikoj opasnosti s kojom su bili suočeni: "Moji ljudi su uništeni zbog nedostatka znanja: jer ti si odbacio znanje, i ja ću odbaciti tebe, više nećeš biti svećenik za mene: jer si zaboravio Zakon, Boga svoga, i ja ću zaboraviti djecu tvoju "Hošea 4,6. Amos je upozorio: "Evo, dolaze dani, govori Gospodin Bog, kada ću posijati glad na zemlji, ne glad za kruhom ni žeđ za vodom, već glad ušiju za Riječju Božjom" Amos 8,11.
Naša duboka zabrinutost jest što je situacija u našem vremenu uistinu slična onoj u vrijeme starih proroka. Londonski Times postavlja pitanje u izdanju od 30. siječnja 1993. godine, "Koja je prava situacija (u Engleskoj)? Uvjereni, iskreni kršćani su maleni pregršt naše nacije. Devedeset posto ili više naših građana gotovo nema znanje o kršćanstvu. U tom „malenom pregrštu“ velike su razlike u vjerovanju. Postoji zaista velika potreba da reformirana vjera bude objavljena.
Mi živimo u "posljednjim danima" (Djela 2,17). Tijekom ovog vremena, riječi su se našeg Gospodina ispunile kako će mnogi otići i da će se ljubav mnogih ohladiti poput voska (Matej 24,12). U samom svijetu materijalizam je zatrovao društvo. Postoji luda užurbanost za sve više i više zabave - često one najgore vrste. Izrugivači nastavljaju ismijavati pitajući: "Gdje je njegov obećani dolazak? Otkad oci pomriješe, sve ostaje kao što bijaše od početka stvaranja" 2. Petrova 3,4.
Situacija je u crkvama gotovo jednako loša. Obilje je problema. Postoji masovno napuštanje „starih staza“ Jer 6,16. Postoje „vukovi u ovčjem odjelu“ Mt 7,15. Proročanstvo Svetog Pisma se ostvaruje: "Ljudi će sami od sebe odustati, govoriti ludosti kako bi odvukli učenike za sobom“ Djela 20,30. Golem je pritisak za ponovnim ujedinjenjem svih crkava i vjerskih zajednica. Doktrina se smatra nevažnom. "Nove" teologije nastaju. Čini se kao de će ovcu rastrgati grabežljivi vukovi. Naša sigurnost može biti samo u Kristovoj riječi: "Nitko ne može biti ugrabljen iz moje ruke" Ivan 10,28.
U ovim tužnim vremenima, Riječ Kristova dolazi nam i glasno: "Evo stojim na vratima i kucam ...." Otk 3,20. Kao što je nekad stajao na vratima crkve Laodicejske, dozivajući vjernike koji su ostali u toj crkvi, tako On doziva još i danas. Božji narod je gladan Riječi, a mnogi nisu nahranjeni. Dobivaju „kamenje umjesto kruha“. Krist ih poziva da izađu i okupe se oko Njegove Riječi koja ostaje zauvijek.
Stoga, mi pripadnici reformirane vjere težimo stvoriti vezu među onima koji vole reformiranu vjeru i onih koji još uvijek žele slijediti stare putove. Težimo uspostaviti, gdje je to moguće, crkve koje jasno proklamiraju stare istine.
Što je "reformirana" vjera? Pod "vjerom“, mislimo na istine koje se navodi u samom Svetom pismu. Mi ne govorimo o „reformiranoj“ vjeri kao o nekoj vrsti zamjene za biblijsku vjeru. Napokon, samo je jedna skupina istina navedena u Svetom pismu. Mi zamišljamo „reformiranu“ vjeru kao vjeru Svetog pisma. Kao "reformirani" razlikujemo se od ostalih koji na različite načine odstupaju od vjere navedene u Riječi Božjoj. Držimo se istina Svetog Pisma sustavno sažeto u Westministerskim načelima i u „Tri oblika jedinstva“, Heidelberškom katekizmu, Belgijskom vjeroispovjedanju i Dortskim kanonima.
Reformirana vjera treba naglašavati Božji suverenitet. Da li se to razlikuje od ostalih koji također uče o Božjem suverenitetu? Da, razlikuje se. Uvjereni smo kako reformirana vjera dosljedno propovijeda istinu o Božjoj suverenosti. Svi bi se kršćani zasigurno složili da je Bog suveren. On vlada nad svime. Ipak neprestano se susrećemo s doktrinama i praksama koje proturječe istini o Božjoj suverenosti. S ciljem zadovoljavanja ljudskih shvaćanja, postoje oni koji ističu „slobodnu volju“ svih ljudi da prihvate ili odbace Krista. Postoje oni koji predstavljaju Krista kao onog koji kuca na vrata grješnikova srca moleći da uđe (Otk 3,20). Ima onih koji ističu kako konačni broj spašenih ovisi o aktivnosti čovjeka, umjesto o Božjoj volji. Neki uče da Bog voli sve ljude, ali ipak neke osuđuje na pakao. Drugi pak uče kako Bog zbog svoje ljubavi nikoga ne može osuditi na pakao.
Reformirana vjera dosljedno ispovijeda Božju suverenost. On je stvorio svijet (Post 1) i nastavlja održavati čitav svemir. On usmjerava i nadzire sva moralna i racionalna stvorenja. On je od vječnosti predodredio koji će biti spašeni (izabrani) krvlju Jaganjčevom (Ef 1,4).
Bog nikada ne prepušta niti jedan aspekt svoje vlasti u bilo kojem smislu. Sve nauke Kristove crkve moraju biti u skladu s time. Crkva se ne smije prilagođavati Božju suverenost kako bi odgovarala ljudskoj ideji o onome što je ispravno, a što krivo. Umjesto toga, čovjekova vjera mora biti u skladu s velikom istinom o Božjoj suverenosti.
Poznavanje Boga nije izvedeno kroz čovjekovo traganje, već kroz otkrivenje samoga Boga. Reformirana vjera se drži nepogrešivosti Svetog pisma. To je Bogom nadahnuta Riječ (2. Tim 3,16) izgovorena od Krista (Iv 1), kako bi mogli saznati i razumjeti što je Bog želio otkriti o sebi. Bez te Riječi ne bismo mogli imati sigurno saznanje o Bogu. Bez Božje Riječi ne bismo imali pouzdano i sigurno svjedočenje o Bogu i njegovom Sinu Isusu Kristu te Kristovom nastojanju da uspostavi svoju Crkvu.
Reformirana vjera oslanja se na veliku istinu o „Savezu milosti“. Postoje doista veoma različita gledišta na „Savez milosti“. Kratko ćemo iznijeti naša uvjerenja biblijskog učenju po tom pitanju.
Savez milosti mora biti shvaćen u svijetlu Trojstva. Trojedini Bog (Otac, Sin i Duh Sveti) savršeno je i vječno zajedništvo. To zajedništvo bježi ljudskom opisu i ide iznad ljudskog razumijevanja. Ipak istina o Savezu zajedništva unutar njega osnova je za savez milosti. Trojedini Bog je od vječnosti predodredio otkrivanje slave zajedništva koja postoji unutar njega. On je odlučio pokazati najveće moguće zajedništvo s ljudima izabranim u Kristu.
Ispravno razumijevanje Božjeg djela veže zajedno različite prelijepe biblijske istine. Božja riječ pokazuje kako je savez „jednostran“, uspostavljen ne između dvije strane, već direktno od Boga samog (Postanak 15,18). To je neraskidiv Savez koji je Bog uspostavio sa svojim narodom i koji će trajati čitavu vječnost (Postanak 17,7). Taj Savez nije nekakva vrsta dogovora koja vodi ljude u nebo, već je to cilj kojeg Bog ima na umu (Postanak 17,7). To je Savez koji je Bog sa zadovoljstvom uspostavio za buduće generacije (Postanak 17,7). Nisu svi rođeni od roditelja vjernika članovi Saveza, ali duhovno sjeme je sačuvano (Rim. 9,7).
Reformirana vjera često se povezuje s „pet točaka kalvinizma“. Tih „pet točaka“ nipošto ne iscrpljuje reformiranu vjeru. Ipak, naglašavaju značajnu razliku reformirane vjere i arminijanizma. Pet je točaka poznato mnogima kroz akrostih: TULIP (Tulipan).
To je biblijsko učenje kako je čovjek rođen duhovno mrtav u grijehu, nesposoban i bez želje da čini dobro (Rim 3,10). Svi su sagriješili po grijehu Adamovu (Rim 5,12). Svi smo prekršili Božji zakon po prirodi (Rim. 3,23). Iz toga slijedi nekoliko zaključaka. Nitko ne može grješniku ponuditi spasenje u Kristu. Niti može biti pozvan prihvatiti Krista ili da ga prizna u svomu srcu. Njegovo je stanje takvo da je duhovna aktivnost nemoguća s njegove strane.
Prije postanka svijeta Bog je izabrao ljude u Kristu (Ef 1,4). Prema tome, Bog je također predodredio ostale za pakao zbog njihovih grijeha (Rim 9,21-22). Vječno je izabranje „bezuvjetno“ jer znači kako je Bog izabrao ne zato što je predvidio da će netko vjerovati, već zato što netko vjeruje jer ga je Bog izabrao (Iv 10,26; Rim 8,29-30).
Pomirenje je Kristovo plaćanje za grijehe njegova naroda (Mt 1,21). To što se govori o ograničenom pomirenju ne znači Kristovoj žrtvi išta nedostaje. Prije svega, biblijska je činjenica kako je pomirenje ograničeno Božjim izborom i izabranima (Ivan 6,44).
Bog privlači k sebi svoj narod (Iv 6,37). Oni ne dolaze pod prisilom, nego dragovoljno. Njegova milost ima takvu snagu da odabrane podređuje njegovoj volji.
To znači da onaj tko je izabran, također, ostaje u vjeri, sigurno će biti doveden do slave. Sveti mogu griješiti bolno i nakon nekog vremena pasti u najgore grijehe, ali Bog ih vraća sebi. Oni za koje je Krist umro, sigurno će biti spašeni (Fil 1,6; Rim 8,29-30).
Reformirana vjera dosljedno održava "nauk milosti." To je nauk Svetoga pisma. Terminologija služi kako bi istaknula činjenicu kako je spasenje u cijelost djelo Božje – ne djelo čovjeka, ili čovjeka u suradnji s Bogom. Opravdani smo milošću po vjeri (Rim 3,24). Oni koji su opravdani, grijesi su im u cijelosti otkupljeni Isusovom dragocjenom krvlju (Rim 5,1). A oni za koje je Krist umro, odabrani su iz vječnosti od Boga. Spasenje je u cijelost djelo svemogućeg Boga. Tu onda nema mjesta za razmetanje (Ef 2,9).
Reformirana vjera slijedi praksu krštenja djece vjernika. To je bila praksa reformiranih vjernika od vremena Jeana Calvina (Kalvina). To krštenje temelji se na istini Božjeg saveza temeljenoj kroz generacije vjernika. Nisu su svi kršteni spašeni; Ezav koji je primio znak obrezanja, nije bio spašen (Rim 9,13). Obzirom da Bog uspostavlja svoj Savez kroz generacije (Post 17,7; Djela 2,39), takvi također dobivaju znak Saveza i pravednosti po vjeri. To je u skladu i sa praksom apostola koji su krstili vjernike i njihova domaćinstva (Djela 16,15; 1. Kor 1,16; Djela 11,14, Djela 16,31).
Reformirana vjera održava vjerovanja kao izraz ispovijedanja onoga što Pismo naučava. Vjerovanja se ne smiju smatrati nepogrešivima. Ona predstavljanju identitet ali treba razlikovati ono što je reformirano od onoga što nije. Reformirana vjerovanja su često pisana nakon borbi i progona, kao istine koje Sveto pismo sigurno naučava. Reformirana vjerovanja se razlikuju od drugih koja, također, tvrde da su sukladna Svetomu pismu. Pomoću vjerovanja, djeca vjernika se poučavaju doktrinama Biblije. Pomoću vjerovanja Crkve pokazuju cijelom svijetu ono što vjeruju i podučavaju.
Reformirana vjera naglašava nužnost redovitog nedjeljnog Bogoštovlja. Ne treba umanjivati ili zanemarivati važnosti štovanja Jahve u redovnim službama. Radost je reformiranih ispunjavati mandat četvrte zapovijedi i nauk Pisma, okupljajući se svake nedjelje (Dan Gospodnji) kako bi se štovalo Božje ime. Okupljaju se kako bi se slavilo Ime koje je iznad svakog imena. Reformirana vjera održava i biblijski nauk kako propovijedanje Riječi mora dolaziti iz Crkve kroz ljude koji su pozvani od Boga služiti u ovoj važnoj ulozi (Rim 10,15). Propovijedanje Riječi Božje treba biti središnji dio Bogoštovlja. U Pismu se to zove "ludošću propovijedanja" (1. Kor 1,21), ali istovremeno i spasonosnim putem za grješnike određenim od Boga te za osnaženje svetih (Rim 10,14).
Reformirana vjera ne vodi u nebrigu i nečasnost. Ta vjera ne drži kako netko može "griješiti da milost može obilovati" Rim 6,1. Obzirom da je pojedinac izabran u vječnost od Boga, i da je Krist umro za njega, treba postojati dokaz Božjeg ploda. Istinska zahvalnost se treba vidjeti – inače ne postoji dokaz vječnog izabranja. Bog je izabrao Svoj narod za dobra djela (Ef 2,10) kako bismo bili sveti i bez mane pred njim (Ef 1,4). Ne smije postojati savez između svjetla i tame, između kršćana i svijeta (2. Kor 6,14). "Antiteza" mora biti vidljiva - razlika između dobra i zla se treba vidjeti u kršćanskom životu.
Reformirana vjera čvrsto vjeruje u poziv Crkve da ide u cijeli svijet kako bi propovijedala Evanđelje. To ne smije imati veze s "hiper-kalvinizmom", koji bi zanemario ovu veliku misiju Crkve. Isus je sam zapovjedio učenicima, a zatim i Crkvi, ići u cijeli svijet i propovijedati Evanđelje (Mt 28,19). Premda je sigurno istina kako će Bog će spasiti Svoj narod koji je izabrao iz vječnosti, isto tako je istina kako je On odredio da se to treba činiti vjernim propovijedanjem Evanđelja, kako unutar Crkve, tako i kroz misije. Crkva drži do Kristove zapovijedi, kako bi oni koji su odabrani od Boga mogli biti prineseni križu Isusa Krista.
Reformirana vjera gleda na skori povratak našeg Gospodina Isusa Krista na oblacima nebeskim. U Mateju 24 Krist govori o znakovima koji prethode Njegovom povratku. Vidimo kako se danas takvi znaci ispunjavaju. Ne znamo dan, ni sat Njegovog povratka, ali znamo da to mora biti. To treba utjecati na Crkve kako bi u hitnosti vjerno završila svoje zadatke. Ona treba propovijedati Riječ; ona mora evangelizirati; ona treba podučavati djecu kako bi bila spremna za zle dane koji dolaze na Crkvu. A molitva je Crkve za Kristov dolazak: "Dođi, Gospodine Isuse, brzo!" Otk 22,20.
www.reformator.hr
© Copyright
